Besmrtno srce - Knjiga koja je promijenila moj svijet (karakter)

Dugo sam razmišljala o kojoj knjizi da pišem i o tome što bih o njoj napisala.

U čitanje sam se zaljubila jako rano u djetinjstvu. Na tome sam neizmjerno zahvalna bibliotekaru iz prizemlja moje škole, koji mi je, svaki put kada bih vratila jednu, preporučio drugu lektiru, a onda bi o istoj nakratko popričali. Ta lijepa uspomena iz djetinjstva me je ponukala da razmišljam o mojoj prvoj knjizi, nakon toga o onima što su me naučile da volim, da tugujem, i na kraju, da odrastem. Ali možda sam zadnju shvatila preozbiljno i odrasla milimetar previše. Zaboravila sam da čitam sa užitkom i forsirala se da čitam samo „teška“ djela i ona za „pametne“. Niz misli, koje su se kao biseri nizali na tanki konac, završila je kopča, a ta moja kopča je „Besmrtno srce“. Uz pomoć nje sam se vratila u djetinjstvo, kada su stvari bile jednostavnije, a ipak čarobnije, mnogo čarobnije. Ne mogu tvrditi da sam je sa namjerom smjestila u svoj posjed, na zelenu policu u ćošku sobe. Bilo je to sasvim slučajno. Možda se za to mogu zahvaliti nemarnom strancu i svom oku perfekcioniste. Stajala je sama, nije joj bilo mjesto među krimi romanima. Neko ju je tu ostavio slučajno, ali djelići puzle što zovemo život, doveli su je k meni s namjerom. Dugo sam je držala u rukama, prolazila između niza redova i posmatrala druge naslove, ali mi je pogled svaki put i iznova privukla ona. Nešto se krilo iza tih plavih korica i zvalo samo mene. Možda zvuči pretjerano, gutala sam stranice tako proždrljivo, gladna sljedećih, pronalazila sebe i druge u likovima, uplovila u avanturu sa crvenokosom djevojčicom, rumenim dječakom i mehaničkom lisicom, na trenutak se izgubila iz stvarnosti... Naučila sam da stvari nisu crne ili bijele, sve je balans, na nama je da iz svake situacije izvučemo najbolje. Osjećala sam se opet kao djevojčica u prizemlju škole, osjećala sam se kao da sjedim sa sijedim čovjekom u sobi zapušenoj mirisom dima i starih knjiga, zaljubljena u riječi, u život, u druge i u sebe. Često joj se vraćam, kada trebam da volim više, smijem se glasnije, da odem negdje sigurno, da sanjam slađe snove i da me podsjeti da nikada u potpunosti ne odrastem!

„...mada Lili još uvijek nije mogla da shvati da li je posjedovanje takvog srca blagodat ili prokletstvo, u jedno je ipak bila sigurna: njegovi ravnomijerni otkucaji predstavljaju muziku i ritam života, a to su najljepši taktovi koje ljudsko uho može čuti.“