Cijeli svoj život mjerim po pročitanim knjigama. Do sedme godine sam bila jedinica i kako mi majka tada nije bila u radnom odnosu, ona je činila gotovo moj cjelokupan svijet. Bila mi je majčinska figura, ali i sestra i najbolja drugarica. Mama je bila pasionirani čitalac. Gledajući nju i sama sam postala zaintrigirana da saznam šta se to tako magično krije među koricama njenih brojnih romana. Bila sam pomalo usamljena djevojčica, ali to tada nisam osjećala. To sada iz ove perspektive shvatam. Sjećam se da se većina mojih igara u tom periodu sačinjavala od čitanja slikovnica lutkama i plišanim igračkama.
Čitati sam naučila u petoj godini života. Interesantno je da se to dogodilo jer je mojim roditeljima dosadilo da mi konstantno čitaju replike koje su izgovarali čuveni glumci u televizijskoj seriji „ Prijatelji“ koja se tada emitovala. I tako su „ Prijatelji“ zaslužni što sam u tako ranoj dobi otkrila čarobni svijet književnosti koji i dvadeset dvije godine kasnije svakodnevno istražujem.
Vidjevši zadatu temu našla sam se u problemu. Nikada nisam razumjela ljude koji su egzaktno mogli reći koja je njihova omiljena knjiga. Dugo sam razmišljala koji roman da odaberem. Onda sam se sjetila najtežeg perioda u svom životu i one čuvene izreke koja kaže kako najčešće tragedije najviše utiču na formiranje karaktera kod ljudi.
Bilo je to ljeto 2014. godine. Upravo sam završila srednju školu i upisala se na fakultet. Trebalo je da to bude najsrećnije i najbezbrižnije ljeto u mom životu. Nažalost stvarnost je bila drugačija. Tog juna izgubila sam najbitniju osobu u svom životu, onu pod čijim srcem sam rasla. Moje mile majke više nije bilo. Izgubila sam vezu sa svime pa i sa čitanjem. Za mene nije bilo uspjeha ni u bježanju u druge svjetove. U neku ruku sam izgubila i sebe koja sam do tada bila.
Mjeseci su prolazili, a ja više nisam čitala. Jednog tmurnog i kišovitog dana prolazila sam pokraj polica sa knjigama kad mi je jedna zapala za oko. Bila je to knjiga Nafise Hadži pod imenom „ Molitva moje majke“. Sam naslov je indikativan zašto sam baš nju odabrala. Nisam se ni snašla, a već mi je bila u rukama, a ja uhvaćena u mrežu kompleksnih odnosa majki i kćerki.
Radnja datog romana je više nego zanimljiva. U samom središtu zbivanja je mlada Amerikanka indijsko- pakistanskog porijekla. Sama ova rečenica može nam sugerisati na kompleksnost porodičnih odnosa. Kako pomiriti dvije, odnosno tri, dijametralno različite kulture? Naša junakinja nikada nije imala blistav odnos s majkom dok sam se ja mogla pohvaliti savršenom bliskošću sa mojom. Bilo mi je primamljivo pobliže upoznati drugačije spone koje mogu povezivati majku i kćerku.
Djetinjstvo i pubertet uz majku su mi bili poznati i dobro sam ih razumjela. Naša heroina je bila buntovnog karaktera dok se ja nisam mogla pohvaliti tom osobinom. U tom periodu sam mislila da bi mi možda bilo lakše da se nisam tako slijepo držala pravila, ali danas shvatam da to nije istina. Imala sam tu sreću da sa mamom oformim i prijateljski odnos dok Saira nije imala priliku to iskusiti. Mama me je razumjela i uvijek prihvatala onakvu kakva sam dok to u Sairinom životu nije bio slučaj. I to je takva šteta za nju. Ipak, jedno je tačno. Za svojom majkom svi patimo bez obzira kakav je bio naš odnos za života.
Prošlo je skoro osam godina kako moje majke nema na ovom svijetu. Došla sam u godine kada bi trebalo da razmišljam o novom naraštaju, o novoj životnoj ulozi koju treba da odigram. Mnogi kažu da je to najznačajnija uloga jedne žene, uloga majke. Ne znam koliko bi dobra majka ja bila. Ne znam da li sam u stanju pobijediti strah koji me svu prožima pri pomisli da bih i ja mogla prerano napustiti svoju djecu. I zbog toga mi je posebno zanimljiv drugi dio romana „ Molitva moje majke“ gdje srećemo Sairu samu izuzev društva ogromnih i preteških stega tajni.
Biti žena je izuzetno teško u svakom periodu našeg života, a naročito kada postajemo odgovorne ne samo za naše, već i za postojanje i opstajanje ljudi koji su nam najbliži. To će se najbolje moći vidjeti kada se Saira vrati kući nakon što joj sestra premine i ostavi ono najdragocjenije što je imala na svijetu. Imam samo sedam godina mlađeg brata pa je bilo zanimljivo analizirati sestrinske odnose u ovom romanu.
Oduvijek sam bila ljubitelj generacijskih porodičnih priča, što ovo književno djelo i jeste. Kroz upoznavanje i otkrivanje misterije familije Kader, može se mnogo naučiti o svim porodicama ovog svijeta, pa i našoj sopstvenoj. Ovdje spoznajemo da sve porodice imaju svoje tajne koje vjerovatno nikada neće ugledati svjetlost dana. Ključ bitisanja i nastavka loze jeste u prihvatanju te činjenice. To što nismo spoznali sve skrivene kutke nečije ličnosti ne znači da je nismo poznavali dovoljno, pa ni uopšte.Svi ljubomorno čuvamo ono naše unutrašnje ja i tako je od pamtivijeka. Za mene je ova spoznaja izuzetno utješna.
Izabrala sam ovaj roman kao odgovor na vašu temu jer mi je u veoma teškom periodu vratio ono najvažnije što mi je mama ostavila u nasljedstvo, a to je ljubav prema književnosti i želju za usvajanjem znanja. Kroz ovu knjigu sam ponovo upoznala sebe i svoju majku i shvatila da premda nismo dugo bile zajedno, ono vrijeme, koje smo imale privilegiju provesti jedna uz drugu, je uvijek bilo dragocjeno i ispunjeno ljubavlju. Ono me izgradilo kao ličnost i stavilo na put po kojem trenutno koračam. Došla sam na ovaj svijet kao molitva moje majke i namjeravam da istu ostvarim do kraja.