Nekome ko je godinama strastveni čitalac teško je odrediti samo jednu knjigu koja ga je promijenila. Mene su mnoge knjige oblikovale i morala sam se zamisliti nad pitanjem koja je to knjiga zaista promijenila moj svijet. Prvo mi je na pamet pala „Ana Karenjina“ kao djelo koje je oblikovalo neke moje stavove u tinejdžerskim godinama, zatim su se u mom sjećanju nizale knjige koje mnogo volim i koje su utjecale na mene, no nakon razmišljanja izbor je pao na jednu veoma posebnu knjigu.
U pitanju je knjiga „Hiljadu sjajnih sunaca“ Haleda Hoseinija. Iako su i druge dvije Hoseinijeve knjige – „Lovac na zmajeve“ i „A planine odjeknuše“ – jednako potresne „Hiljadu sjajnih sunaca“ je najviše utjecala na mene. Možda to ima veze sa tim što sam je čitala sa šesnaest godina – odnosno u godinama kada još nismo u potpunosti oblikovani, kada se tražimo i kada je potrebno da se susretnemo i sa nekim teškim pričama da shvatimo šta je ustvari život. Bilo kako bilo, ova knjiga je stvarno promijenila moj svijet.
Knjiga govori o Afganistanu, duboko ranjenoj zemlji, krvavom ratu koji se tamo vodio, vremenu prije rata, kao i poslije njega, talibanima i gušenju ljudskih prava, a sve kroz priču o dvije nevjerovatno jake žene čiji su se putevi ukrstili. Marijam je djevojčica koja je imala teško djetinjstvo, a koje je postalo još teže kada su je, kao petnaestogodišnju djevojčicu, udali za trideset godina starijeg Rašida. Skoro dvadeset godina kasnije petnaestogodišnja Lejla preživjet će sopstveni pakao i dok pokušava spasiti šta se spasiti da iz ratom razorene zemlje njeni putevi ukrstit će se sa Marijaminim, tako što će se i Lejla, silom prilika, udati za Rašida, odnosno postati njegova druga supruga. Od neprijateljica i suparnica Marijam i Lejla preći će put do toga da postanu jedna drugoj porodica.
Dolazak talibana na vlast učinio je ženama život u Afganistanu još nepodnošljivijim nego što je to bio u ratu. Hoseini je na izuzetno potresan način predstavio rastakanje jedne prosperitetne zemlje i njeno pretvaranje u nešto strašno i nepoželjno, mjesta koje svako pri zdravoj pameti želi napustiti. Pouka koju nosi ova knjiga je ogromna i pokazuje kako, uz sve užase rata, ljubav može prevazići i ono što se čini nemoguće. Priča je i danas više nego aktuelna, obzirom na skore događaje koji su se odigrali u Afganistanu, odnosno ponovno preuzimanje vlasti od strane talibana.
Zašto je ova knjiga promijenila moj svijet? Prvo, zbog toga što sam kroz nju, na jednostavan način, mnogo naučila o Afganistanu. Do tada je za mene Afganistan bio samo daleka zemlja o kojoj sam slušala na vijestima, a nakon ove knjige shvatila sam šta zapravo znači živjeti u Afganistanu. Pisac je tako detaljno objasnio kakav je život u ovoj zemlji da se čitatelj stvatno može osjećati kao da je svojom nogom stupio na afganistansko tlo. Jedan citat kojim Hoseini opisuje život u Afganistanu za mene je bio posebno upečatljiv i do danas mi je ostao u mislima, a glasi: Godišnja doba su dolazila i prolazila; predsjednici su u Kabulu preuzimali vlast i bili ubijani; jedno carstvo je poraženo; stari ratovi su se okončali, a novi izbili. Međutim, Marijam to jedva da je primjećivala, jedva da ju je za to bilo briga. Provela je te godine u nekom dalekom kutku svog uma. Na suhom, jalovom polju, daleko od tuge i želja, daleko od snova, daleko od razočaranja. Tu, budućnost nije bila bitna.
Drugo, priča o Marijam i Lejli je priča o ženama koje su, svaka na svoj specifičan način, jake i istrajne, ženama koje su uzor. Zatim, knjiga veoma dobro dočarava sve užase rata, (nakon pročitane knjige za mene, koja na svu sreću rat nisam doživjela, riječi pjesme Đorđa Balaševića „Samo da rata ne bude“ dobile su puno značenje) a zatim prikazuje i kako je živjeti u društvu bez ikakvih prava. Stilski je knjiga veoma lijepo napisana, lako je pratiti nit priče i rečenice gađaju u srž; neke od njih su me duboko doticale i pogađale neke nevidljive niti koje nisam znala ni da postoje.
Dok sam je čitala, knjiga mi je na momente djelovala čak kao distopijski roman. Pitala sam se da li je moguće da se negdje stvarno živi tako. Iako je u određenim dijelovima jako mučna, zbog same teme o kojoj govori, „Hiljadu sjajnih sunaca“ je knjiga koja otvara oči. Natjerala me da razmišljam koliko još Marijam i Lejli ima na ovom svijetu, jer Marijam i Lejla nisu samo književni likovi, takve žene zaista postoje u Afganistanu, kao i u drugim dijelovima svijeta, to su žene bez prava, osuđene da trpe sve, a ako se pobune čeka ih kazna, možda i smrt. Natjerala me da razmišljam o tome kako se „veliki“ igraju životima ljudi kao da su igračke, koliko pojedini ljudi imaju krvi na svojim rukama samo zato jer su se jednog jutro probudili i odlučili pokrenuti rat. Natjerala me da razmišljam. O svemu tome i o još mnogo toga.
Shvatila sam koliko sreće imam samo zato što sam rođena tu gdje jesam. U disfunkcionalnoj zemlji u kojoj, ipak, imam osnovna ljudska prava. Ljudi Afganistana bi to vjerovatno smatrali luksuzom. Naučila me da budem zahvalna. I podsjetila me na važnost prijateljstva i ljubavi, jer, koliko god zvučalo kao floskula, u najtežim vremenima potrebno je nešto takvo da čovjeka održi normalnim. Zato je, pored svih drugih knjiga koje sam pročitala, „Hiljadu sjajnih sunaca“ knjiga koja me je najviše promijenila.
.png.webp){kind=logo}
