Antiratni roman Džoni je krenuo u rat, autora Daltona Trumba, jedno je od najgenijalnijih, a najužasnijih dijela koje sam ikada pročitala i o kojima sam razmišljala. Moram naglasiti da me nijedna književna tema nije toliko emotivno uzdrmala i u takve dubine pronikla, kao što je to uradila ova tema. Ne čudi me što je to uspio da ostvari upravo antiratni roman, budući da je ta tema svima poznata, ali koliko god ona bila poznata i provlačena kroz misli, još uvijek ostaje nedovoljno osvještena i prerađena.
Čitav roman prati nesrećnu sudbinu američkog vojnika Džoa, koji je na ratištu tokom Prvog svjetskog rata zadobio takve tjelesne povrede, da i nakon pročitanog romana još uvijek ne mogu da savladam sve navedene opise i njegovo stanje, kako fizičko, tako i duševno. Namjerno upotrebljavam izraz duša, a ne psiha, iz razloga što je smatram humanijom i bližom razumijevanju nesretne sudbine jednog čovjeka. Naime, Džou je eksplozija raznijela najveći dio tijela, ostavivši ga bez sluha, mogućnosti govora, bez cijelog lica i svih udova. Još je potresnije podrobno razmišljati o njegovom toku svijesti znajući da se to uistinu desilo, da je na takav način uništen i ukalupljen jedan ljudski život, odnosno da je roman zasnovan na istinitom događaju. Međutim, i pored gubitka polovine tijela i ikakve mogućnosti komunikacije i kontakta sa svijetom i vremenom, svijest je čovjeku ostala. Budući da u ovom slučaju više nedostaje čovjeka nego što ga zapravo ima, anatomski gledano, a bazirajući se samo na tok svijesti, bez ikakvih akcija i radnji, zaključujem da je svijest upravo ono što čovjeka čini čovjekom i što izgrađuje jednu ličnost. Mogla bih upotrijebiti i termin živosti, ali bih zaobišla ličnu diskusiju koja se odnosi na to u kojoj mjeri je takav čovjek živ, da li je i pored osnovnih vitalnih funkcija samo zarobljena svijest u živom mrtvacu. Džo samo pomoću svijesti i osvještavanja i praćenja njenog toka uspijeva da razumije svoje povrede, da shati stanje u kojem jeste i da razazna distinkciju između nedostajanja i posjedovanja. On, iako je u nesvjesnom stanju, preplavljen bolovima, svijest ga ne napušta, već se stapa sa sjećanjima, stapa sa se sadašnjošću i sa snovima. Ona je jedino što mu je ostalo i na šta se on može pouzdati, zarobljen u gluhonijemom i paralizujućem mraku. Džo, u takvom situaciji, nalazi se na granici dvaju svjetova, on nije mogao da živi takav, želio je da ga nema, da svoje misli usidri tamo, čemu je tijelo odavno pripalo, ali nije mogao da umre. Postao je ograničena biljka, poklopljena zvonom, koja se ne okreće prema sunčevoj svjetlosti. Oduzeta mu je svaka mogućnost kontrole nad sobom, tako da je njegov život pripao isključivo vremenu i rascjepu između dimenzija. U takvom stanju, poluprisutnom, Džo je bio odsječen od svega, čak i od sopstvenog tijela, ali mu je svijest ostala. Ovako opisana strahota u romanu, koja se, ni sama a ni sa mnoštvom slika, ne može dovoljno i potpuno objasniti, predstavlja strahote u kojima je ljudska svijest zarobljena nakon izršenog ratovanja, sa svim traumama i prizorima. I ma koliko god ovo nezamisliv užas bio čitaocu, i on ga smatrao samo napisanom stravom, groteskom stavljenom na papir i završenom rečeničnom tačkom, neke osobe se sa takvim mislila, koje guše i koje ne daju vazduhu da prodre do pluća, svakog jutra bude i sa njima završavaju svoj dan. Ovako opisane situacije pružaju uvid u to da potpuni gubitak i lišavanje, čovjeka tjeraju na vrjednovanje pukih sitnica, kao što je prosti miris kuhinje, pokretanje nožnih prstiju, češanje iritirane kože. Čovjek lišen svega, mimo svojih misli koje se odnose na neproživljeno, jer se nova dešavanja ne mogu proživjeti, nalazi se u samoj srži pakla. Osuđen je od strane drugog, tuđom rukom, i sa tom osudom je prinudjen da proživljava svoje misli iznova i iznova, sve dok ne okonča svoj život. Nema nikakvu vlast nad sobom i svojim životom, čak se i misli većinom pojavljuju određene nasumičnim sjećanjima. Takav čovjek je bespomoćan! U ovom romanu je to Džo, ali u stvarnosti to može biti bilo ko, ko se mora prisiliti na nenadanje ničemu boljem, jer je to java, i ma koliko ona bila nemoguća, njegova je i samo njegova.
Tokom čitanja cijelog romana nametalo mi se pitanje da li je čovjek, bez ogromne većine svog tijela i mesa, isti čovjek ili je kutija zarobljenih misli i neispoljenih urlika. Do odgovora samostalno nisam došla. Ovaj antiratni roman svakog čitaoca tjera da se suoči sa nepovratnim posljedicama rata. Čovjek ima tu tendenciju i puku naviku da ne osvještava bolna stanja u kojima se drugi nalaze, sve dok se on ne nađe u sličnoj poziciji. Rat je jedna tragična ironija, satira, kakofonija svega, u koju niko ne želi da povjeruje sve dok se baš njemu ne desi, dok ne osjeti miris užasa. Onda to postaje jedina stvar o kojoj misli i kojom je vođen, što zbog nadvladavanja umom, što zbog nesretnih slučajeva poput opisanog, ljudima kojima je oduzeto sve sem disanja, ljudima koji više života nemaju, već samo udisanje kiseonika. Tokom rata nema ništa što bi zaštitilo čovjekov život; u svim mirnim situacijama on može da razmatra bezbroj odluka, ali u onoj, kada je njegov život stavljen na kocku, prinuđen je da učestvuje u tuđem pokolju, kakav je rat. To je jedna ogromna ironija. Ljudi se uvode u rat da bi se borili za slobodu, tu istu slobodu koja im je oduzeta samim polaskom u rat. Trude se da dođu na početnu tačku nakon ogromnog koraka unazad, koji je veoma lako mogao biti korak načinjen ka provaliji.
Džou se prirodno nameće problem razlučivanja kada je svjestan, a kada sanja. Nema razlike između sna i jave ukoliko ga niko ne dodirne i ne napravi kontakt sa njegovim preostalim tijelom. Kompletan protok vremena je narušen, a stvarnost mu postaje veoma upitna. Sličnu sudbinu dijele mnogi veterani, ali i civili, rat svakog ubije i tu pobjednik niti postoji niti bi ikada smio postojati. Sve te vođene bitke su unaprijed bile izgubljene, čovječanstvo se ne može boriti za slobodu nakon što mu je nesvjesnom ona nepovratno oduzeta. Ovaj roman prirodno u meni budi mnoštvo pitanja, pa tako i dilemu da li je bolje nepomično tijelo, ili to što je od njega preostalo, koje ima sposobnost da razmišlja, makar te misli vremenom postale iracionalne, ili zdravo tijelo bez sposobnosti racionalnog razmišljanja ili razmišljanja uopšte, koje predstavlja marionetu od krvi i mesa sa nekom polusvijesti koja se samo preliva iz dana u dan…
Ovaj roman jasno prikazuje vrijeme kao jedinu stvarnost i konstantu, a ako čovjek izgubi mogućnost hvatanja i svojevrsnog posjedovanja vremena, da li to znači da on postaje nestvaran? Tematika nije ni najmanje naivna, ali je izuzetno specifična i nosilac je bremena, pa kao takva zahtjeva odgovarajuće čitaoce, koji će temi znati pristupiti na odgovarajući način, sa određenom dozom znanja, poštovanja, iskustva, i kao takvi omogućiti ovoj temi potpunu nutrinu.
Smatram da sve što je doživljena svijest ikada htjela, to je da stupi u komunikaciju i kontakt. Podizanje svijesti o ratnim zločinima nad narodom i osvještavanje prave slike rata je neprihvatljivo, za svaku sukobljenu stranu. Narod okreće glavu od tih prizora ili iz razloga što ne razumije, ili što mu je nepodnošljivo, ili mu prizori nisu osvijetljeni pravim svjetlom, već ih posmatraju ispod vela tajni. Nikad nikome svijest nije bila usmjerena ka pravoj slici rata, a da mu se potom predala puška u ruke. Ljudi se zaslijepe, nakon čega im se preda municija na korištenje, a tek nakon ispaljenih rafala, skine im se povez sa očiju.
.png.webp){kind=logo}
