Moj svijet je bio prilično jednostavan. Neki bi rekli običan. Iako, nijedan svijet i nijedan karakter nije običan. Ali, gledajući sa strane činio se prilično dosadnim. Mlada djevojka koja se školuje i druži. Površinski gledajući štreber kojem je jedino bitno da ima dobre ocjene. Dubinski, osoba koja se susrela sa mnogo prepreka. Da, da, svakome je njegov problem najveći, svakome je njegova prepreka velika. Moje prepreke su bile one prepreke koje bi svakome bile velike. One vrhovne vrednote koje kada se naruše donose nemir u naš život.
Možda pomalo nesređen život u kombinaciji sa brojnim faktorima doprinijeli su da se zdravlje naruši. A kada vam se zdravlje naruši onda je to ono što vam postane najbitnije a do tada kao da nije bilo. U suštini bilo je, ali ne dajemo veliku vrijednost onome što imamo dok ne izgubimo. Tako sam promijenila svoj fokus u životu. Promijenila sam gledište i shvatila da je jedino bitno naše zdravlje. Može se tu reći mnogo poslovica ali nema potrebe da pricamo o nečemu što smo toliko puta čuli. Podsjeća na patetiku. Imam osjećaj da smo u nekom periodu našeg života usmjereni na jedan način gledanja. Naša percepcija bude opterećenja filterima. Vidimo onako kako želimo, vidimo ono što nas zanima. To što nas zanima zavisi od perioda u kojem se nalazimo. Tako će neko bolestan uvijek govoriti zdravlje je najbitnije. Tako će djevojčica koja misli da ima višak kilograma gledati slike mršavih manekenki i primjećivati u tome svoje nedostatke. To su naši filteri, da. Naravno, mislila sam da je to ispravno tako i slijedila svoje stavove kao norme ispravnosti. To me zapravo činilo dobrim čovjekom. Jer, strah u meni je budio dobrotu, žalost prema sličnim problemima i želju da pomognem drugima. Međutim, ponekad se desi u životu da filtere unište drugi. Moj filter je uništila knjiga. Lovac na zmajeve je držao moju pažnju, želju za čitanjem ali i tjerao me na razmišljanje. Hiljade i hiljade emocija kao jarkih sunaca su u meni ključale. Od ljutnje na likove do tuge i znatiželje. Tjerala me da je istražujem, tjerala me je da pričam o njoj. Pričala sam, da ne zašutim. Spoznati tuđu priču ponekad nas ne dotakne. Ponekad nam bude i žao ali zaboravimo na to nakon kratkog vremena. U meni su ostale misli, rečenice, sukobi. Zauzimala sam uloge, svađala se sa sobom, pokušala naći druga rješenja likova. I da, lako je reći nije trebalo tako, trebalo je ovako. Uzmite teret uloge, na svojim leđima ponesite njegove strahove, borbe, očekivanja i godine. Tek onda pokušajte naći rješenje. Kada sve to ponesete, pognutih leđa od težine, shvatit ćete. Razumijem. Počnete da razumijete, počnete da osjećate. Iskrivljene kičme idete kroz život pun mudrosti i razumijevanja. Onda filteri nestaju. Više ne pokušavate gledati na stvari kroz svoju prizmu, kroz svoje vrijednosti i moralna načela. Počinje razumijevanje. Stalne borbe za i protiv određenog djela lika više ne teže rješenju „za“ ili rješenju „protiv“. Proživjeti tuđe trenutke trebalo bi dozvoliti da se navode u lično iskustvo. Jedno takvo iskustvo me natjeralo da razumijem, da analiziram i da budem tu za druge. Neće mi svaki prolaznik napisati knjiga da razumijem njegovu priču, a kada bi je napisao ja bi možda njega više razumjela, više podržavala. Zašto onda suditi bilo kome, zašto onda imati filtere. Teret njihov ne vidimo, kičma im izgleda prava. A nije prava, nije. To vidimo, kada počnemo drugačije da gledamo.
A naše gledanje upravlja s nama, zar ne? Mijenjajući nečiji karakter jednom knjigom, mijenjamo svijet. Moj se promijenio. Danas sam tu, školujem se i dalje. Drugi ciklus studija psihologije omogućava razumijevanje ljudi, slušanje tuđih tereta i pomaganje sa istim. Moj put, moj karakter, moj svijet. Jedna knjiga koja mi je otkrila mene tako što mi je otkrila druge. Zar nije čudesno?
.png.webp){kind=logo}
